Prijem
SAMURAJ I MAČ
Ratnik i mač su jedno,oboje prepušteni volji nesvjesnog.
Izrada sječiva je bio postupak religiozan i svečan.Vlasnik kovačnice upražnjavao je "čišćenje"svakog dana ritualnom svetom vodom.On i njegovi pomoćnici zagrijavali su i kovali sječivo,izdvojeni od svijeta,sve dok ga ne bi završili,a to je bio posao koji je mogao potrajati nekoliko nedjelja.Od početka do kraja ovaj proces je tekao po zakonima šintoizma.Onog momenta kada bi došao u ruke samuraja,cilj mača je bio da nastavi službu koju duguje svom zakonitom gospodaru.I tako je konfučijanski etički kodeks podržavao obevezu odanosti gospodaru.Mač ne bi trebalo izdvajati iz ovog konteksta.Ali kada se jedanput izvuče iz korica,njime treba rukovati u duhu zena,sigurnog i najjačeg vođe u njegovom efikasnom korišćenju.
Karakter čovjeka koji je napravio oštricu,vezivao se za sam mač.U nekim slučajevima i mač je imao svoj tajni život.Iz ove hipoteze se može zaključiti da samuraj koji isuče mač,to je stanje poznato kao munen i predstavlja pojam kome se u zenu od starine pridaje velika važnost,treba da izvrši ono što je naumio.Munen,čije je značenje "bez razmišljanja",koji su uživali prvi stanovnici raja.Ovo ne treba miješati sa pojmom satori (prosvećivanje),iako je munen,nesumnjivo neizbježan korak ka tom cilju.Možda nam japanska fraza "munen muso de aru" - "oslobođen svih ovozemaljskih briga",može bolje opisati njegovo značenje.
Samurajima je jedino bilo dozvoljeno da nose dva mač,a taj par se zvao daišo (kratki i dugi),kao simbol njihovog jedinstvenog ratničkog statusa.Ova dva mača (duži - katana i kraći -vakizaši) su nošeni zajedno ali su rijetko korišteni zajedno, u borbi. Mijamoto Musaši,mačevalac-svetac i pisac najpoznatije knjige o mačevanju ("Knjiga o pet prstenova"),je upražnjavao neobičan borbeni stil,koristeći oba mača istovremeno - "Dva raja".
Još jedna vrsta mača je vrijedna spomena,a to je no dači.Ovaj ogromni mač sa drškom za dvije ruke su koristile samo posebne pješadijske jedinice.
Samuraji su koristili katanu za odbranu podjednako kao i za napad i nikada nisu morali nositi štitove (za razliku od vetaza u Evropi).Nikada ih nisu ni trebali zbog katanine superiorne izrade koja je mogla koristiti u obe svrhe.Ovaj mač je mogao presjeći čovjeka popola - bukvalno.
Obično su osuđeni kriminalci korišteni za testiranje novih mačeva,ali se češće koristio svežanj bambusovih grana.Neki mačevi su imali detalje testiranja ugravirane na držaču mača.Zahvaljujući otpornosti ovakve oštrice,samuraj je mogao blokirati i zadavati udarce koji su sa lakoćom lomili obično čelično oružje.Nijedan drugi mač (čak ni poznati mačevi iz Toleda - Španija),nije mogao da se poredi sa katanom.Ona je,vjerovatno,najbolje ručno oružje ikad proizvedeno.
Mač je postao "samurajeva duša",i ostajao je u porodičnom naslijeđu.U Drugom svjetskom ratu,neki oficiri su imali svoje porodične mačeve u sklopu vojne opreme,koje su nosili u borbe.Oficirski mačevi koje su saveznički vojnici nosili kućama kao suvenire sa pacifičkih ratišta,imaju neprocjenjivu vrijednost kao antički predmet.
Ratnik i mač su jedno,oboje prepušteni volji nesvjesnog.
Izrada sječiva je bio postupak religiozan i svečan.Vlasnik kovačnice upražnjavao je "čišćenje"svakog dana ritualnom svetom vodom.On i njegovi pomoćnici zagrijavali su i kovali sječivo,izdvojeni od svijeta,sve dok ga ne bi završili,a to je bio posao koji je mogao potrajati nekoliko nedjelja.Od početka do kraja ovaj proces je tekao po zakonima šintoizma.Onog momenta kada bi došao u ruke samuraja,cilj mača je bio da nastavi službu koju duguje svom zakonitom gospodaru.I tako je konfučijanski etički kodeks podržavao obevezu odanosti gospodaru.Mač ne bi trebalo izdvajati iz ovog konteksta.Ali kada se jedanput izvuče iz korica,njime treba rukovati u duhu zena,sigurnog i najjačeg vođe u njegovom efikasnom korišćenju.
Karakter čovjeka koji je napravio oštricu,vezivao se za sam mač.U nekim slučajevima i mač je imao svoj tajni život.Iz ove hipoteze se može zaključiti da samuraj koji isuče mač,to je stanje poznato kao munen i predstavlja pojam kome se u zenu od starine pridaje velika važnost,treba da izvrši ono što je naumio.Munen,čije je značenje "bez razmišljanja",koji su uživali prvi stanovnici raja.Ovo ne treba miješati sa pojmom satori (prosvećivanje),iako je munen,nesumnjivo neizbježan korak ka tom cilju.Možda nam japanska fraza "munen muso de aru" - "oslobođen svih ovozemaljskih briga",može bolje opisati njegovo značenje.
Samurajima je jedino bilo dozvoljeno da nose dva mač,a taj par se zvao daišo (kratki i dugi),kao simbol njihovog jedinstvenog ratničkog statusa.Ova dva mača (duži - katana i kraći -vakizaši) su nošeni zajedno ali su rijetko korišteni zajedno, u borbi. Mijamoto Musaši,mačevalac-svetac i pisac najpoznatije knjige o mačevanju ("Knjiga o pet prstenova"),je upražnjavao neobičan borbeni stil,koristeći oba mača istovremeno - "Dva raja".
Još jedna vrsta mača je vrijedna spomena,a to je no dači.Ovaj ogromni mač sa drškom za dvije ruke su koristile samo posebne pješadijske jedinice.
Samuraji su koristili katanu za odbranu podjednako kao i za napad i nikada nisu morali nositi štitove (za razliku od vetaza u Evropi).Nikada ih nisu ni trebali zbog katanine superiorne izrade koja je mogla koristiti u obe svrhe.Ovaj mač je mogao presjeći čovjeka popola - bukvalno.
Obično su osuđeni kriminalci korišteni za testiranje novih mačeva,ali se češće koristio svežanj bambusovih grana.Neki mačevi su imali detalje testiranja ugravirane na držaču mača.Zahvaljujući otpornosti ovakve oštrice,samuraj je mogao blokirati i zadavati udarce koji su sa lakoćom lomili obično čelično oružje.Nijedan drugi mač (čak ni poznati mačevi iz Toleda - Španija),nije mogao da se poredi sa katanom.Ona je,vjerovatno,najbolje ručno oružje ikad proizvedeno.
Mač je postao "samurajeva duša",i ostajao je u porodičnom naslijeđu.U Drugom svjetskom ratu,neki oficiri su imali svoje porodične mačeve u sklopu vojne opreme,koje su nosili u borbe.Oficirski mačevi koje su saveznički vojnici nosili kućama kao suvenire sa pacifičkih ratišta,imaju neprocjenjivu vrijednost kao antički predmet.
