Prijem
SAMURAJ I ZEN
Zen polazi od teze da logički način mišljenja,ma kolike bile njegove praktične zasluge,ne može da zadovolji upravo one naše najdublje duhovne potrebe.
Zenovsko iskustvo se vrlo brzo počelo "prevoditi" na najrazličitije oblasti života,pogotovo što su se principi i metodi koje je zen razvijao pokazali izuzetno dejstveni.Jedni od prvih koji su,gonjeni svojim potrebama,zakucali na vrata zenovskih manastira bili su samuraji.
Ratnike koji su imali samo svoj mač - onaj što se u boju trži objema šakama,budući da samuraj,po pravilu,ne nosi štit - privuklo je učenje koje je uzdizalo spontanu mudrost savršeno uvježbanog tijela.Učeći da je život - bez posrednika - samo u pravom i pravovremenom djelovanju,dok razmišljanje može da znači i smrt - zen ipak nije nastojao da svijest pretvori u prosti okidač impulsivnog čina,koliko je učio kako da se izbjegne blokiranje akcije mišlju,kako da se misao učini toliko opuštenom da se sa činom potpuno podudari u vremenu i prostoru,da postane,moglo bi se reći tek pretpostavljeni centar misaono-akcione gravitacije,tačka apsolutnog mirovanja u središtu uskovitlanih poriva.Takvo uvježbavanje ubojite preciznosti,koje ne proističe iz znanja,nego iz intuitivne primjene savršenog pokreta,izvanredno je odgovaralo siromašnom ratniku,koji je maču,svom jedinom imetku,pripisivao duhovna svojstva sa kojima su njegova sopstvena imala da se stope.Iz tog odnosa nadahnutog zenom izrasta bušido, doslovno "put viteške vrline",Tao ratnika,njegov borbeni i moralni kodeks - u stvari,direktna primjena zena na ratničku vještinu.
Postojao je još jedan,možda najznačajniji faktor koji je posebno doprinio da zen bude prihvatljiv za one čiji je život već duboko bio prožet šintoizmom.Glavni obred šintoizma je harai - čišćenje.Najobičniji simbol ovog obreda je posjetilac koji ispira usta i pere ruke u posudi sa vodom prije ulaska u unutrašnjost svetilišta,bez obzira na to da li je to Ise ili neko skromno zdanje,negdje usred pirinčanih polja.Svaka vrsta "čišćenja",od najjednostavnijeg do najuzvišenijeg,smišljena je da u japanskom ratniku stvori ili,tačnije,da ponovo svori "jasno,čisto srce".
U šintoizmu uopšte ne postoji koncept prvobitnog grijeha.U hrišćanskim raspravama o moralu sasvim je uobičajeno govoriti o grijehu kao o prirodnoj zamjeni vrline.Ovaj pluralitet ne postoji u šintoizmu gdje ono što mi nazivamo grijehom,postoji više u prirodi nekog spoljnog elementa,neke zablude,koja ne utiče na pravu osobu.Bitan dio upražnjavanja zena bio je usmjeren na oslobađanje čovjekovog "pravog karaktera",honšo.Ovo nije bio toliko proces izgradnje koliko skidanja,odbacivanja svih spoljnih elemenata, sve dok se ne postigne stanje mu,odnosno "praznine, čistote, nepostojanja".To je vrlo blisko,možda ne identično s nejasnom praksom meditacije,poznate šintoizmu.Kod samuraja,šintoizam je obezbijedio nasljednu sredinu,konfučijanizam dao etički kodeks,a zen formirao njihovo ponašanje u miru i ratu.Ovo specifično japansko trojstvo nikada nije bilo simetrično.Razlika se uvijek stvarala zahvaljujući modi,istorijskim periodima,lokalnim tradicijama i ćudljivosti pojedinaca.
Zen polazi od teze da logički način mišljenja,ma kolike bile njegove praktične zasluge,ne može da zadovolji upravo one naše najdublje duhovne potrebe.
Zenovsko iskustvo se vrlo brzo počelo "prevoditi" na najrazličitije oblasti života,pogotovo što su se principi i metodi koje je zen razvijao pokazali izuzetno dejstveni.Jedni od prvih koji su,gonjeni svojim potrebama,zakucali na vrata zenovskih manastira bili su samuraji.
Ratnike koji su imali samo svoj mač - onaj što se u boju trži objema šakama,budući da samuraj,po pravilu,ne nosi štit - privuklo je učenje koje je uzdizalo spontanu mudrost savršeno uvježbanog tijela.Učeći da je život - bez posrednika - samo u pravom i pravovremenom djelovanju,dok razmišljanje može da znači i smrt - zen ipak nije nastojao da svijest pretvori u prosti okidač impulsivnog čina,koliko je učio kako da se izbjegne blokiranje akcije mišlju,kako da se misao učini toliko opuštenom da se sa činom potpuno podudari u vremenu i prostoru,da postane,moglo bi se reći tek pretpostavljeni centar misaono-akcione gravitacije,tačka apsolutnog mirovanja u središtu uskovitlanih poriva.Takvo uvježbavanje ubojite preciznosti,koje ne proističe iz znanja,nego iz intuitivne primjene savršenog pokreta,izvanredno je odgovaralo siromašnom ratniku,koji je maču,svom jedinom imetku,pripisivao duhovna svojstva sa kojima su njegova sopstvena imala da se stope.Iz tog odnosa nadahnutog zenom izrasta bušido, doslovno "put viteške vrline",Tao ratnika,njegov borbeni i moralni kodeks - u stvari,direktna primjena zena na ratničku vještinu.
Postojao je još jedan,možda najznačajniji faktor koji je posebno doprinio da zen bude prihvatljiv za one čiji je život već duboko bio prožet šintoizmom.Glavni obred šintoizma je harai - čišćenje.Najobičniji simbol ovog obreda je posjetilac koji ispira usta i pere ruke u posudi sa vodom prije ulaska u unutrašnjost svetilišta,bez obzira na to da li je to Ise ili neko skromno zdanje,negdje usred pirinčanih polja.Svaka vrsta "čišćenja",od najjednostavnijeg do najuzvišenijeg,smišljena je da u japanskom ratniku stvori ili,tačnije,da ponovo svori "jasno,čisto srce".
U šintoizmu uopšte ne postoji koncept prvobitnog grijeha.U hrišćanskim raspravama o moralu sasvim je uobičajeno govoriti o grijehu kao o prirodnoj zamjeni vrline.Ovaj pluralitet ne postoji u šintoizmu gdje ono što mi nazivamo grijehom,postoji više u prirodi nekog spoljnog elementa,neke zablude,koja ne utiče na pravu osobu.Bitan dio upražnjavanja zena bio je usmjeren na oslobađanje čovjekovog "pravog karaktera",honšo.Ovo nije bio toliko proces izgradnje koliko skidanja,odbacivanja svih spoljnih elemenata, sve dok se ne postigne stanje mu,odnosno "praznine, čistote, nepostojanja".To je vrlo blisko,možda ne identično s nejasnom praksom meditacije,poznate šintoizmu.Kod samuraja,šintoizam je obezbijedio nasljednu sredinu,konfučijanizam dao etički kodeks,a zen formirao njihovo ponašanje u miru i ratu.Ovo specifično japansko trojstvo nikada nije bilo simetrično.Razlika se uvijek stvarala zahvaljujući modi,istorijskim periodima,lokalnim tradicijama i ćudljivosti pojedinaca.
