Prijem
Etruščani (talijanski i latinski: Etrusci, Tusci, grčki: ????????, ???????? ). - Negdje između 900. i 800 p.n.e. na Apeninskom poluotoku naselio se tajanstveni narod nazvan Etruščani, prema arheolozima, oni su se ovdje naselili možda iz Male Azije, odnosno istočnog Mediterana. Područje njihovog naseljavanja (Etrurija) nalazilo se u modernoj Toskani i dijelu Umbrije. Domorodni Latini zvali su ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih Grci zvali Tyrrhenoi (Tirenci). Sami sebe oni su pak nazivali Rasenna. Naselivši se uz Tirensko more, njihova se civilizacija raširila od Rijeke Arno pa prema jugu do Tibera. Na Tiberu se nalazilo maleno latinsko selo koje će kasnije postati veliki Rim. Tokom uspona etrurske civilizacije ovi Latini bili su u bliskom kontaktu s Etruščanima, njihovim jezikom, idejma, njihovom religijom i civilizacijom. Etrušćani su igrali najvažniju ulogu uspona rimske civilizacije.
Etruščani su svakako tajanstven narod, najvjerojatnije su oni onaj isti narod koje poznajemo kao Tirence, poznate skitnice koje su pošli u potragu za novom domovinom. U stvari postoje 3 teorije o njihovom porijeklu. Tako mnoge škole smatraju da je Herodot u pravu kada kaže da su Etruščani u Italiju migrirali iz Lidije negdje u 12 stoljeću p.n.e. Druge dvije teorije svakako ne treba uopće spominjati. Prva govori, prema nekim školama, da su oni domorodni narod Italije, čiji su običaji potpuno različiti od ostalih domorodaca Italije. Posljednja je još nevjerojatnija, jer su po njoj Etruščani u Italiju došli prešavši Alpe.
Uspon i pad
Etruščanska kultura razvija se tijekom 8. stoljeća p.n..e., u 7. stoljeću razvoj je u punom zamahu da bi se u 6 st. p.n.e. našao na vrhuncu. Kako to već biva svuda u svijetu, i Etruriju pogađa sudbina drugih naroda, nakon što su došli do vrhunca razvoja polako počinje njezin pad tokom 5. i 4. stoljeća p.n.e. Etrurija nije imala središnje vlasti, prije bi se reklo da im je društveno uređenje bilo nalik irokeškom. Bila je to labava konfederacija gradova-država. Njihovi najznačajniji centri bili su Clusium (danas Chiusi), Tarquinii (danas Tarquinia), Caere (danas Cerveteri), Veii (danas Veio), Volterra, Vetulonia, Perusia (danas Perugia), i Volsinii (Orvieto). Njihova politička dominacija dolazi 500 p.n.e. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupacijom velikog dijela Lacija. U to vrijeme Etrušćani postaju velika pomorska sila i osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe, Sardinije, na Balearima, te na obali Španjolske. U kasnom 6. stoljeću p.n.e. Etrurija i Kartaga postaju saveznici, razlog je bila trgovina. U kasnom 5. stoljeću p.n.e. ipak dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani bijahu zauzeli Rim negdje 616. p.n.e., pa je čak i Tarkvinije, rimski car, bio Etruščanin, ali su 510 p.n.e. bili otjerani od Rimljana. U 4. stoljeću kuca im na vrata nova nevolja –Gali. Etrurija i Etruščani slabe napadima Gala, pa to koriste Rimljani. Oni napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. p.n.e., zatim ostali. Dolazi i do građanskog rata. U 3. stoljeću p.n.e. dolazi do ratova u kojima je Rim potukao njihove bivše saveznike Kartažane. Dolazi do kraja jednog naroda, njihovi posljednji ostaci nestadoše 88. godine p.n.e.
Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i eksploatacije njegovih depozita kojima je Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost koja se većma sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i lončariji ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su voljeli ples, glazbu i utrke, a u Rim su uveli i bojna kola. Bili su mnogobošci duboko religiozni. Svoje mrtve pokapali su u dekorirane grobnice nalik kućama za stanovanje.
Umjetnost Etruščana bila je pod utjecajem Grka i Istoka. Mnogi njihovi motivi istočnjačkog su porijekla. Oni su svakako imali s Orjentom živih trgovačkih veza. Moguće da je ovo potvrda herodotove tvrdnje da su oni porijeklom iz Lidije, to jest drevni Tirenci.
Najpoznatiji gradovi etruščanske umjetnosti bili su Caere (Cerveteri), Tarquinii, Vulci i Veii (Veio). Zahvaljujući rudnom bogatstvu i svojoj stručnosti u obradi bronce i zlata u Etruriji su bile uobičajene brončane skulpture, ističe se portret Brutusa, sada u 'Palazzo dei Conservatori’ u Rimu i Orator u ‘Museo Archeologico’ u Firenci. Radovi u zlatu spadaju u najljepše u starom svijetu. Mnoge etruščanske skulpture izvedene su i u glini. Etruščani su gajili kult mrtvih i stvorili visoko-razvijenu sepulkralnu umjetnost. Glineni sarkofazi i urne modelirane su s velikom vještinom. Poklopci sarkofaga često predstavljaju jednu figuru ili par položen na ležaljki. Etruščani su napose bili poznati po svojoj crnoj ‘bucchero’-lončariji, i bijahu eksperti na lončarskom kolu. Na njihovim grobnim freskama učestalo se prikazuju scene iz dnevnog života kao bankete i festivale. One su striktno dvodimenzionalne (kao u Egiptu), i ukrašene motivima lišća i cvijeća
Vjeruje se da Etruščani nisu govorili indoeuropskim jezikom. Herodot 400. p.n.e. Njihov jezik još nije klasificiran ni u jednu poznatu jezičnu porodicu. Etruščanski jezik poznat je po nekih 10,000 epigrafskih zapisa koji datiraju od 7. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća, među njima je mnogo pisama.
Borbe gladijatora
Mnoge svoje običaje Etruščani su ‘posudili’ Rimljanima među kojima i borbe gladijatora, koji su se u Etruriji odvijali tijekom njihovih funeralija.
Banketi
Banketi su veoma često reproducirani na grobnim freskama, u njihovom životu igrali su značajnu ulogu. Banket je prvo bio religiozna ceremonija u kojoj sudjeluju pokojnikovi srodnici. Ona je dio pogrebne ceremonije, a vjerovalo se da na njoj sudjeluje i duh pokojnoga. Banket je važio i u dnevnom životu kao simbol bogatstva i označavao njegove priređivače društvenom ?litom, to su oni koji pripadaju aristokraciji ,a njihovi gosti su visoko-rangirani muškarci i žene. Oni bi ležali po krevetima gdje bi ih opsluživali brojni robovi i zabavljali ih svirači i plesači. Njihovi stolovi prekriveni stolnjacima bili bi krcati jelima u zdjelama punim mesa, voća, povrća i divljači.
Glazba i ples
Žičani, udarački i duhački instrumenti , napose flauta, u svim svojim formama bili su im uobičajeni. Njihovo nacionalno glazbalo bila je dupla flauta. Glazba je obično praćena ritmičkim pokretima plesača muškaraca i žena. Od 4. stoljeća p.n.e., inspirirani grčkim kazalištem, kod njih se javlja i drama s dijalogom.
Seksualni život
Seksualni život bio im je blago rečeno prilično slobodan, a mnogi grčki i rimski autori smatrali su ih nemoralnima. Žena se znala često podavati drugim muškarcima, i nije bilo rijetko da se mogla vidjeti gola. Vjerojatno su zato zajednički odgajali svoju djecu, jer se nije znalo tko im je otac. Žena je uživala visoki položaj.
Etruščani su svakako tajanstven narod, najvjerojatnije su oni onaj isti narod koje poznajemo kao Tirence, poznate skitnice koje su pošli u potragu za novom domovinom. U stvari postoje 3 teorije o njihovom porijeklu. Tako mnoge škole smatraju da je Herodot u pravu kada kaže da su Etruščani u Italiju migrirali iz Lidije negdje u 12 stoljeću p.n.e. Druge dvije teorije svakako ne treba uopće spominjati. Prva govori, prema nekim školama, da su oni domorodni narod Italije, čiji su običaji potpuno različiti od ostalih domorodaca Italije. Posljednja je još nevjerojatnija, jer su po njoj Etruščani u Italiju došli prešavši Alpe.
Uspon i pad
Etruščanska kultura razvija se tijekom 8. stoljeća p.n..e., u 7. stoljeću razvoj je u punom zamahu da bi se u 6 st. p.n.e. našao na vrhuncu. Kako to već biva svuda u svijetu, i Etruriju pogađa sudbina drugih naroda, nakon što su došli do vrhunca razvoja polako počinje njezin pad tokom 5. i 4. stoljeća p.n.e. Etrurija nije imala središnje vlasti, prije bi se reklo da im je društveno uređenje bilo nalik irokeškom. Bila je to labava konfederacija gradova-država. Njihovi najznačajniji centri bili su Clusium (danas Chiusi), Tarquinii (danas Tarquinia), Caere (danas Cerveteri), Veii (danas Veio), Volterra, Vetulonia, Perusia (danas Perugia), i Volsinii (Orvieto). Njihova politička dominacija dolazi 500 p.n.e. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupacijom velikog dijela Lacija. U to vrijeme Etrušćani postaju velika pomorska sila i osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe, Sardinije, na Balearima, te na obali Španjolske. U kasnom 6. stoljeću p.n.e. Etrurija i Kartaga postaju saveznici, razlog je bila trgovina. U kasnom 5. stoljeću p.n.e. ipak dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani bijahu zauzeli Rim negdje 616. p.n.e., pa je čak i Tarkvinije, rimski car, bio Etruščanin, ali su 510 p.n.e. bili otjerani od Rimljana. U 4. stoljeću kuca im na vrata nova nevolja –Gali. Etrurija i Etruščani slabe napadima Gala, pa to koriste Rimljani. Oni napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. p.n.e., zatim ostali. Dolazi i do građanskog rata. U 3. stoljeću p.n.e. dolazi do ratova u kojima je Rim potukao njihove bivše saveznike Kartažane. Dolazi do kraja jednog naroda, njihovi posljednji ostaci nestadoše 88. godine p.n.e.
Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i eksploatacije njegovih depozita kojima je Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost koja se većma sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i lončariji ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su voljeli ples, glazbu i utrke, a u Rim su uveli i bojna kola. Bili su mnogobošci duboko religiozni. Svoje mrtve pokapali su u dekorirane grobnice nalik kućama za stanovanje.
Umjetnost Etruščana bila je pod utjecajem Grka i Istoka. Mnogi njihovi motivi istočnjačkog su porijekla. Oni su svakako imali s Orjentom živih trgovačkih veza. Moguće da je ovo potvrda herodotove tvrdnje da su oni porijeklom iz Lidije, to jest drevni Tirenci.
Najpoznatiji gradovi etruščanske umjetnosti bili su Caere (Cerveteri), Tarquinii, Vulci i Veii (Veio). Zahvaljujući rudnom bogatstvu i svojoj stručnosti u obradi bronce i zlata u Etruriji su bile uobičajene brončane skulpture, ističe se portret Brutusa, sada u 'Palazzo dei Conservatori’ u Rimu i Orator u ‘Museo Archeologico’ u Firenci. Radovi u zlatu spadaju u najljepše u starom svijetu. Mnoge etruščanske skulpture izvedene su i u glini. Etruščani su gajili kult mrtvih i stvorili visoko-razvijenu sepulkralnu umjetnost. Glineni sarkofazi i urne modelirane su s velikom vještinom. Poklopci sarkofaga često predstavljaju jednu figuru ili par položen na ležaljki. Etruščani su napose bili poznati po svojoj crnoj ‘bucchero’-lončariji, i bijahu eksperti na lončarskom kolu. Na njihovim grobnim freskama učestalo se prikazuju scene iz dnevnog života kao bankete i festivale. One su striktno dvodimenzionalne (kao u Egiptu), i ukrašene motivima lišća i cvijeća
Vjeruje se da Etruščani nisu govorili indoeuropskim jezikom. Herodot 400. p.n.e. Njihov jezik još nije klasificiran ni u jednu poznatu jezičnu porodicu. Etruščanski jezik poznat je po nekih 10,000 epigrafskih zapisa koji datiraju od 7. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća, među njima je mnogo pisama.
Borbe gladijatora
Mnoge svoje običaje Etruščani su ‘posudili’ Rimljanima među kojima i borbe gladijatora, koji su se u Etruriji odvijali tijekom njihovih funeralija.
Banketi
Banketi su veoma često reproducirani na grobnim freskama, u njihovom životu igrali su značajnu ulogu. Banket je prvo bio religiozna ceremonija u kojoj sudjeluju pokojnikovi srodnici. Ona je dio pogrebne ceremonije, a vjerovalo se da na njoj sudjeluje i duh pokojnoga. Banket je važio i u dnevnom životu kao simbol bogatstva i označavao njegove priređivače društvenom ?litom, to su oni koji pripadaju aristokraciji ,a njihovi gosti su visoko-rangirani muškarci i žene. Oni bi ležali po krevetima gdje bi ih opsluživali brojni robovi i zabavljali ih svirači i plesači. Njihovi stolovi prekriveni stolnjacima bili bi krcati jelima u zdjelama punim mesa, voća, povrća i divljači.
Glazba i ples
Žičani, udarački i duhački instrumenti , napose flauta, u svim svojim formama bili su im uobičajeni. Njihovo nacionalno glazbalo bila je dupla flauta. Glazba je obično praćena ritmičkim pokretima plesača muškaraca i žena. Od 4. stoljeća p.n.e., inspirirani grčkim kazalištem, kod njih se javlja i drama s dijalogom.
Seksualni život
Seksualni život bio im je blago rečeno prilično slobodan, a mnogi grčki i rimski autori smatrali su ih nemoralnima. Žena se znala često podavati drugim muškarcima, i nije bilo rijetko da se mogla vidjeti gola. Vjerojatno su zato zajednički odgajali svoju djecu, jer se nije znalo tko im je otac. Žena je uživala visoki položaj.
