Prijem
Asasini - najokrutnije ubojice s Istoka
Do 20. su se stoljeća kroz povijest rijetko javljale skupine, sekte ili organizacije koje su u strogo organiziranim napadima i fanatički zaslijepljene bilo vjerom, bilo političkim ciljem, ubijale i sijale teror. Najokrutniji i najpoznatiji među njima bili su bez sumnje hašašini, odnosno asasini
Ekstremna ismailitska sekta, nastala u 11. stoljeću, još je tada vrlo brzo postala poznata šireći teror u muslimanskom svijetu, ali nikada nije dosegla teološko i moralno priznanje od islamskog vjerskog autoriteta i zajednice. Djelovala je od kraja 11. do polovice 13. stoljeća, kad joj je glavno središte, tvrđava Alamut, uništena u pohodu Mongola.
O samoj etimologiji riječi asasin, odnosno hašašin, teško je govoriti sa sigurnošću, jer postoji više teorija. Sami su pripadnici sekti dali naziv al-da'va al-džadida, što znači novi nauk, nova doktrina, a sebe su zvali fida'i što znači onaj koji je spreman žrtvovati život za neki cilj. Do nas je prepoznatljivo ime došlo ili zahvaljujući njihovim neprijateljima te kasnijim povjesničarima i piscima.
Asasin je izvedenica i odnosi se na arapsku riječ haššašin, onaj koji jede hašiš. Njihov je utemeljitelj, Hasan ibn al-Sabbah, prema jednoj legendi, iza utvrde napravio raskošan vrt u koji su imali pristup samo njegovi sljedbenici, gdje su uživali u raznim oblicima hedonizma.
Hasan ibn al-Sabbah
Ondje bi ih drogirao hašišem, po nekim izvorima i opijumom, koji bi u njima stimulirao osjećaj raja, a za to su, nakon takvog iskustva, bili spremni učiniti sve. Ideja raja i konzumiranja hašiša do nas je prvenstveno došla preko djela Marca Pola koji se ondje neko vrijeme zadržao.
Neki pisci sugeriraju da riječ asasin potječe jednostavno od imena Hasan, a znači sljedbenici Hasana. Ako uzmemo u obzir koliko se vjerodostojnim smatraju zapisi Marca Pola, radije bismo se priklonili ovoj drugoj teoriji, premda su Polova djela dragocjen izvor za upoznavanje ondašnjih običaja mnogih istočnih naroda.
Hasan ibn al-Sabbah je, zauzevši 1090. tvrđavu Alamut na sjeveru Perzije, oko sebe okupio političko vjersku organizaciju s čijim se duhom i nepokolebljivošću nitko kasnije u povijesti neće moći mjeriti.
Članovi su bili podijeljeni hijerarhijski ovisno o njihovu znanju, pouzdanosti i hrabrosti. Prolazili su naporne i stroge obrazovne programe, kao i fizičke treninge. Omiljen Hasanov odgovor neprijateljima bilo je ubojstvo.
Tvrđava Alamut
Asasine je na zadatke slao individualno ili vrlo rijetko skupine od dva-tri vojnika, a 'zadatak' je gotovo uvijek bila jedna osoba. Kako bi što efektivnije obavili posao, često su se maskirali u trgovce ili askete, naselili se u mjestu u kojem bi zločin trebao biti počinjen, upoznajući se sa situacijom te navikama žrtve. Iako su se pripreme odvijale pomno i u najvećoj tajnosti, ubojstva su se uvijek događala u gužvi, najčešće u džamiji, usred bijela dana, uglavnom oko podneva.
Za Hasana ubojstvo nije značilo samo otkrivanje neprijatelja, već je bilo i pouka narodu: kao prvo, kazna neprijatelju i, kao drugo, herojsko polaganje života za viši cilj, budući da su ubojice gotovo uvijek na mjestu bile ubijeni od stražara ili čuvara žrtve. Upravo taj spokoj s kojim su pripadnici asasina prihvaćali smrt naveo je i njihove suvremenike i kasnije povjesničare da pridaju veliku važnost njihovu uživanju hašiša.
Prvo se ubojstvo dogodilo 1092, dvije godine nakon osnutka sekte. Seldžuci su bili na vrhuncu moći, a glavni oslonac naroda i države, osnovane na području zemalja osvojenih od turskih ratnika, bio je žestoki protivnik šijita, Nizam al-Mulk. Krajem je te godine ubijen nožem od jednog Hasanovog sljedbenika. Seldžuci više nikad nisu povratili jedinstvo ni snagu.
Narod je asasine prvenstveno mrzio zbog njihova utjecaja i moći, a optuživali su ih i za simpatiju prema zapadnjačkim okupatorima, križarima. Proširivši se i na dijelove Sirije, gdje su se zvali Batini, unatoč smrti Hasana ibn al-Sabbaha 1142, asasini su nastavili sa svojim djelovanjem.
Kršćani, odnosno križari, do polovice 12. stoljeća nisu s njima imali doticaja niti su za njih čuli. U vezi s ubojstvom Conrada od Montferrata, kralja Jeruzalema, postoji legenda da je sam Rikard Lavljeg Srca naručio njegovu smrt od asasina.
Hulagu Kan
Snagu asasina zaustavio je tek Hulagu Kan, mongolski vladar, osvojivši Alamut, kao i druge važnije utvrde te sekte. U tim je napadima, međutim, spaljena većina tekstova i zapisa koji se tiču djelovanja asasina, pa se danas o njima uglavnom nagađa.
Iz naziva njihove sekte danas se u mnogim jezicima izvodi riječ ubojica, ali uglavnom za ubojstva koja su politički motivirana.
Neki komentatori, kako strani, tako i naši, povlače paralele između današnjih terorističkih napada muslimanskih ekstremista i hašašina, često ih navodeći kao preteče terorističkih skupina. Premda se zasigurno može pronaći veza kroz neke sličnosti ekstremizma i fanatičnosti, mnogi još moraju shvatiti da se ono što karakterizira određenu sektu unutar islama ne može projicirati na cijeli islam.
Asasini ili hašašini povijesti će ostati poznati kao jedni od najokrutnijih ubojica koji su svoju snagu, ili barem nadu, crpili iz hašiša.
Do 20. su se stoljeća kroz povijest rijetko javljale skupine, sekte ili organizacije koje su u strogo organiziranim napadima i fanatički zaslijepljene bilo vjerom, bilo političkim ciljem, ubijale i sijale teror. Najokrutniji i najpoznatiji među njima bili su bez sumnje hašašini, odnosno asasini
Ekstremna ismailitska sekta, nastala u 11. stoljeću, još je tada vrlo brzo postala poznata šireći teror u muslimanskom svijetu, ali nikada nije dosegla teološko i moralno priznanje od islamskog vjerskog autoriteta i zajednice. Djelovala je od kraja 11. do polovice 13. stoljeća, kad joj je glavno središte, tvrđava Alamut, uništena u pohodu Mongola.
O samoj etimologiji riječi asasin, odnosno hašašin, teško je govoriti sa sigurnošću, jer postoji više teorija. Sami su pripadnici sekti dali naziv al-da'va al-džadida, što znači novi nauk, nova doktrina, a sebe su zvali fida'i što znači onaj koji je spreman žrtvovati život za neki cilj. Do nas je prepoznatljivo ime došlo ili zahvaljujući njihovim neprijateljima te kasnijim povjesničarima i piscima.
Asasin je izvedenica i odnosi se na arapsku riječ haššašin, onaj koji jede hašiš. Njihov je utemeljitelj, Hasan ibn al-Sabbah, prema jednoj legendi, iza utvrde napravio raskošan vrt u koji su imali pristup samo njegovi sljedbenici, gdje su uživali u raznim oblicima hedonizma.
Hasan ibn al-Sabbah
Ondje bi ih drogirao hašišem, po nekim izvorima i opijumom, koji bi u njima stimulirao osjećaj raja, a za to su, nakon takvog iskustva, bili spremni učiniti sve. Ideja raja i konzumiranja hašiša do nas je prvenstveno došla preko djela Marca Pola koji se ondje neko vrijeme zadržao.
Neki pisci sugeriraju da riječ asasin potječe jednostavno od imena Hasan, a znači sljedbenici Hasana. Ako uzmemo u obzir koliko se vjerodostojnim smatraju zapisi Marca Pola, radije bismo se priklonili ovoj drugoj teoriji, premda su Polova djela dragocjen izvor za upoznavanje ondašnjih običaja mnogih istočnih naroda.
Hasan ibn al-Sabbah je, zauzevši 1090. tvrđavu Alamut na sjeveru Perzije, oko sebe okupio političko vjersku organizaciju s čijim se duhom i nepokolebljivošću nitko kasnije u povijesti neće moći mjeriti.
Članovi su bili podijeljeni hijerarhijski ovisno o njihovu znanju, pouzdanosti i hrabrosti. Prolazili su naporne i stroge obrazovne programe, kao i fizičke treninge. Omiljen Hasanov odgovor neprijateljima bilo je ubojstvo.
Tvrđava Alamut
Asasine je na zadatke slao individualno ili vrlo rijetko skupine od dva-tri vojnika, a 'zadatak' je gotovo uvijek bila jedna osoba. Kako bi što efektivnije obavili posao, često su se maskirali u trgovce ili askete, naselili se u mjestu u kojem bi zločin trebao biti počinjen, upoznajući se sa situacijom te navikama žrtve. Iako su se pripreme odvijale pomno i u najvećoj tajnosti, ubojstva su se uvijek događala u gužvi, najčešće u džamiji, usred bijela dana, uglavnom oko podneva.
Za Hasana ubojstvo nije značilo samo otkrivanje neprijatelja, već je bilo i pouka narodu: kao prvo, kazna neprijatelju i, kao drugo, herojsko polaganje života za viši cilj, budući da su ubojice gotovo uvijek na mjestu bile ubijeni od stražara ili čuvara žrtve. Upravo taj spokoj s kojim su pripadnici asasina prihvaćali smrt naveo je i njihove suvremenike i kasnije povjesničare da pridaju veliku važnost njihovu uživanju hašiša.
Prvo se ubojstvo dogodilo 1092, dvije godine nakon osnutka sekte. Seldžuci su bili na vrhuncu moći, a glavni oslonac naroda i države, osnovane na području zemalja osvojenih od turskih ratnika, bio je žestoki protivnik šijita, Nizam al-Mulk. Krajem je te godine ubijen nožem od jednog Hasanovog sljedbenika. Seldžuci više nikad nisu povratili jedinstvo ni snagu.
Narod je asasine prvenstveno mrzio zbog njihova utjecaja i moći, a optuživali su ih i za simpatiju prema zapadnjačkim okupatorima, križarima. Proširivši se i na dijelove Sirije, gdje su se zvali Batini, unatoč smrti Hasana ibn al-Sabbaha 1142, asasini su nastavili sa svojim djelovanjem.
Kršćani, odnosno križari, do polovice 12. stoljeća nisu s njima imali doticaja niti su za njih čuli. U vezi s ubojstvom Conrada od Montferrata, kralja Jeruzalema, postoji legenda da je sam Rikard Lavljeg Srca naručio njegovu smrt od asasina.
Hulagu Kan
Snagu asasina zaustavio je tek Hulagu Kan, mongolski vladar, osvojivši Alamut, kao i druge važnije utvrde te sekte. U tim je napadima, međutim, spaljena većina tekstova i zapisa koji se tiču djelovanja asasina, pa se danas o njima uglavnom nagađa.
Iz naziva njihove sekte danas se u mnogim jezicima izvodi riječ ubojica, ali uglavnom za ubojstva koja su politički motivirana.
Neki komentatori, kako strani, tako i naši, povlače paralele između današnjih terorističkih napada muslimanskih ekstremista i hašašina, često ih navodeći kao preteče terorističkih skupina. Premda se zasigurno može pronaći veza kroz neke sličnosti ekstremizma i fanatičnosti, mnogi još moraju shvatiti da se ono što karakterizira određenu sektu unutar islama ne može projicirati na cijeli islam.
Asasini ili hašašini povijesti će ostati poznati kao jedni od najokrutnijih ubojica koji su svoju snagu, ili barem nadu, crpili iz hašiša.
